U novom razdoblju EU fondova u RH moramo biti složniji i pametniji
Cjelokupna je javnost kojoj su EU fondovi u Hrvatskoj od interesa sa zanimanjem pratila konac srpnja ove godine i formiranje nove Vlade Andreja Plenkovića i konačnu odluku o tome tko će doći na čelo nama iznimno važnog ministarstva zaduženog za EU fondove i regionalni razvoj.
Izbor je pao na zajednici relativno nepoznatu Natašu Tramišak za koju tek vrijeme i ona sama treba pokazati da je sposobna voditi kompliciran sustav EU fondova u Hrvatskoj u ovom iznimno izazovnom trenutku. Da i nije bilo situacije s koronavirusom, Hrvatska je još trebala odraditi do kraja jedno operativno razdoblje (2014.-2020.) te pripremiti i početi ugovarati drugo (2021.-2027.).
Ponukani velikim intervjuom koji je s njom odradio Jutarnji list i koji zvuči iznimno optimistično što se tiče rokova izvršenja svih potrebnih koraka i procedura, možemo ustvrditi kako sam optimizam podržavamo, no uz uzimanje u obzir određenih zaključaka nastalih na temelju dosadašnjeg iskustva.
- NUTS podjela je mrtvo slovo na papiru ako je ne prati reforma javne uprave
Potpuno pozdravljamo prelazak sa dosadašnje dvije NUTS 2 regije na više njih, jer su zbilja veće investicije u manje razvijena područja bile sputane činjenicom da su u istom košu sa većim i razvijenijim središtima. Međutim, ako se zbilja kontinentalni dio Hrvatske podijeli na tri regije, a četvrta ostane Jadranska Hrvatska u istom obujmu kao dosad, velika će se nepravda učiniti područjima Dalmatinske zagore, Like i svih ostalih ruralnih područja (po definiciji, u Republici Hrvatskoj je ukupno 80% teritorija klasificirano kao ruralno područje) koja bi ostala u istoj kategoriji razvijenosti s velikim centrima poput Rijeke i Splita.
No, sve predložene raspodjele na manje regije neće imati dugoročnog ni mjerljivog učinka ako takvu raspodjelu ne prati istinska reforma javne uprave. Pritom prvenstveno mislimo na okrupnjavanje jedinica lokalne samouprave, redefiniranje razine i obujma regionalne samouprave i jasno razgraničenje ingerencije sve tri razine upravljanja (državne, regionalne i lokalne) po načelu supsidijarnosti na kojem počiva i sama Europska unija. Tek u takvim okolnostima lokalne zajednice mogu iznijeti veće i ozbiljnije projekte. Na primjer, investiciju od 10 milijuna kuna u izgradnju dječjeg vrtića općina čiji je godišnji proračun 25 milijuna kuna ne može baš jednostavno podnijeti, no da se udruži sa nekoliko susjednih općina te da izgrade zajednički veliki centralni vrtić projekt bi bio puno jednostavniji i manje opasan po ostatak javnih financija. Jasno je da za takvu reformu treba prije svega političke hrabrosti i nadamo se da ćemo je u nekom trenutku i doživjeti.
- Zajednička nacionalna pravila (ZNP) je nešto što bismo rado vidjeli u stvarnosti
Početkom operativnog razdoblja 2014.-2020. predstavnici sustava EU fondova u Hrvatskoj su na velika zvona najavljivali uvođenje tzv. Zajedničkih nacionalnih pravila, s namjerom da sva provedbena tijela za sve operativne programe u RH imaju isti pristup i metodologiju u praćenju provedbe projekata. Šest godina nakon smo i dalje svjedoci strahovite disproporcije u kapacitetima i načinu rada ljudi unutar različitih provedbenih tijela. Tijela koja su (bila) zadužena za praćenje operativnog programa Konkurentnost i kohezija su uglavnom pohvatala ritam, uvela procedure i trude se ispoštovati vlastite rokove vezane za odobravanje izvještaja i posljedična plaćanja, no tijela zadužena za Europski socijalni fond su postala notorna po nedovoljno kvalitetnom praćenju provedbe projekata i kašnjenju u odobravanjima i plaćanjima po više mjeseci. Nejasna je ostala i sama pravna narav ugovora o bespovratnim sredstvima, koji korisnik sredstava potpisuje sa provedbenim tijelima prve i druge razine, čime ostaje nejasan i sustav pravne zaštite. Sustav svakako mora prvo uvesti reda u vlastite redove i unificirati procedure kako bi olakšao posao i svojim ljudima koji prate provedbu projekata, a i korisnicima sredstava i njihovim konzultantima. Nadamo se da ćemo u sljedećem operativnom razdoblju biti svjesni da smo svi na istoj strani i da stremimo istom cilju: provesti što više kvalitetnih projekata i opravdati svaki uložen euro.
- Pravna nesigurnost mora postati stvar prošlosti
Iako je ovo zaključak koji se nameće sam od sebe čim u Hrvatskoj stupite nogom preko kućnog praga, u provedbi EU projekata se pokazuje sva ranjivost fluktuacije hrvatskog zakonodavstva. Plastično govoreći, u razdoblju od 2-3 godine, koliko zna trajati ciklus od pisanja i prijave projekta do završetka njegove provedbe, za njega relevantni zakoni znaju doživjeti i do 4 različite verzije. U takvim se okolnostima ne snalazi nitko: ni opća javna uprava nadležna za konkretne zakone i mimo provedbe EU projekata, ni sam sustav EU fondova koji sam po sebi nema ingerenciju tumačenja zakonskih i podzakonskih akata, a pogotovo se ne snalaze korisnici koji na iste upite znaju dobiti dijametralno suprotne odgovore.
Važan “podzaključak” vezan za pravnu nesigurnost i EU projekte je svakako pitanje provođenja postupaka javne nabave i posljedičnih financijskih korekcija. Republika Hrvatska je, revnosna kakva već jest kad je u pitanju hiperregulacija nekog područja, u važeći Zakon o javnoj nabavi unijela sve potrebne usklade sa EU direktivama koje se tiču tog područja, ali je usput donijela jedne od najnižih vrijednosnih pragova za same postupke na razini EU27, što je u spomenutom intervjuu ispravno uočila i ministrica. Izmjena ZJN 2016 bi u tom pogledu bila dobrodošla. Ono od čega korisnici najviše strepe u provedbi projekata su financijske korekcije. Jednostavno govoreći, pravilnik o financijskim korekcijama je poželjan jer predstavlja osnovna “pravila igre” za EU fondove i korisnici ih moraju imati na umu jer zbilja jesu “take it or leave it”. Međutim, ono što se pokazalo kao iznimno negativno jest raznolikost tumačenja navedenog pravilnika od strane različitih provedbenih tijela i činjenica da tijela odluke o korekcijama donose jednostrano i da se korisnik nema kome drugome žaliti na te odluke osim samom provedbenom tijelu. Kadija te tuži, kadija ti sudi.
Podaci o ukupnim financijskim korekcijama koje su donesene u projektima koji se trenutno provode nisu objedinjeni, a nisu baš ni javno dostupni, no imajući na umu da je glavnina investicija iz EU fondova pripala javnom sektoru, jasno je kako će razliku koja u provedbi projekata nastaje opet morati nadoknaditi javni proračun, odnosno porezni obveznici, što nas dovodi do posljednjeg zaključka.
- U kapacitete korisnika EU sredstava iz javnog sektora treba ozbiljno ulagati
Ad hoc analiza rizika provedbe projekta bilo koje razine najčešće pokazuje da je kvalitetna skupina ljudi koja projekt provodi garancija njegova uspjeha. Pri kraju ovog operativnog razdoblja dobronamjerno možemo ustvrditi da je većina subjekata iz javnog sektora provedbu projekata dočekala nespremno i nesvjesno što znači provoditi projekte sa strogim izvorima financiranja. Umjesto traženja krivca, važno je ovaj zaključak povezati s našim prvim zaključkom i pokušati provesti istinsku reformu ljudi unutar javne uprave i čitavog javnog sektora kroz postojeće dobre prakse upravljanja ljudskim resursima. Kvalitetnih profesionalaca u konzultantskoj branši u RH se u međuvremenu stvorilo dosta, no nitko od nas ne može zamijeniti kvalitetnog čovjeka “iznutra”.
Iako ćemo pravo podvlačenje crte za razdoblje 2014.-2020. moći napraviti tek za dvije godine, već sad možemo reći kako smo bili dobri te da u narednih sedam godina svi moramo raditi da budemo vrlo dobri, ako ne i odlični. Radom i zalaganjem svih nas Hrvatska može (p)ostati još bolje mjesto za život, u to istinski vjerujemo i zbog toga se, u konačnici, i bavimo ovim poslom.
Ovaj članak u okviru rubrike “Razgovor s konzultantom” piše Boris Pekić, direktor društava UHY Savjetovanje i STech akcelerator.
