Je li princip najbržeg prsta najslabija karika prijave projekata?
Najbrži prst. Do sada asociran kao segment popularnog TV kviza, ali u posljednje vrijeme sve češće povezan s EU fondovima i termin kojeg koristimo pri apliciranju korisnika za bespovratna sredstva, posebice na natječajima na koji se javljaju tvrtke. Zašto najbrži prst? Pojednostavnit ćemo koncept – gotovo svi ozbiljni natječaji koji nisu pod kapom Europskog socijalnog fonda na području Republike Hrvatske objavljuju se putem portala eFondovi . Unutar istog portala projektne prijave se oblikuju i pripremaju te se kroz sustav i predaju. Tu dolazi do pitanja modaliteta poziva (natječaja) unutar kojeg se pripremaju projekti. Model u kojem najbrži prst nije faktor jest privremeni poziv u sklopu kojeg se sve prijave evaluiraju i na temelju postavljenih uvjeta projekti budu rangirani i dodjeljuju se relativno pravednim slijedom.
S druge strane imamo modalitet trajno otvorenog poziva do iskorištenja bespovratnih sredstava. Ovdje je već drugačija priča. Poziv se najčešće zatvara kada se aplicira 300% ukupne alokacije te se evaluiraju projekti redoslijedom zaprimanja. A logika glasi – ako zadovoljavaš minimalne uvjete za prolazak projekta, projekt će biti odobren za financiranje.
Gdje nas to stavlja? U nedostatku bolje riječi, sreća je najvažniji faktor koji može odlučivati o tome hoće li se projekt financirati bespovratnim sredstvima ili ne. Takav modalitet žrtvuje rangiranje prema kvaliteti projektnih prijava, a to znači da je sustav bodovanja u drugom planu. Prijavitelji su osuđeni „vjerovati“ svojoj internetskoj vezi i klikati za podnošenje u točnu milisekundu, nadajući se da će sustav raditi besprijekorno te da neće biti nikakvih tehničkih problema pri trenutku apliciranja.
Koncept najbržeg prsta nije uvijek isključivo loša stvar. Naime, kod natječaja gdje je disperzija kvalitete u osnovi minimalna, logika dozvoljava da najbrži prst s faktorom sreće bude dio lutrije natječaja. Pa neka najbrži i najsposobniji osvoje, jer evaluirati recimo 3000 projekta, a bespovratna sredstva mogu ostvariti njih 400 je, složit ćemo se, nepotrebno skup i dugotrajan proces bez jasnog doprinosa kroz veću kvalitetu, pokazatelje koji će reflektirati pozitivan gospodarski doprinos itd.
Slijedi veliko Ali. Pasivni kakvi jesmo, primjenjujemo na našim natječajima koncept najbržeg prsta čak i u onim situacijama kada nema nikakvog zdravorazumskog opravdanja za takav potez. Idealan primjer su natječaji ranga IRI – istraživanje, razvoj i inovacije kod tvrtki, gdje su izuzetno velike razlike u kvaliteti projektnih prijava, obuhvatu inovacije, potencijalu koji može realizirati na tržištu i napokon, efektima na hrvatsko gospodarstvo. Stoga je potpuno neopravdano i besmisleno žrtvovati kvalitetu takve razine projekata za lakši proces evaluacije i brzinu ugovaranja. Ne samo da će se time realizirati lošiji projekti, nego se stvara i loš publicitet i smanjuje povjerenje tvrtki u rad nadležnih institucija. Ipak, potrebno je pohvaliti provedbena tijela u dosadašnjem radu, natječaji su bili kompleksni i nije bilo lako evaluirati sve dosadašnje prijave, ali mnogi od natječaja su polučili odlične rezultate i stvorili značajan pozitivan efekt na gospodarstvo.
Nadalje, ukoliko je cilj izbjeći veliku količinu projektnih prijava na natječajima ovolikog obuhvata, tada je svakako bolja opcija postrožiti kriterije za prijavu, što samo od sebe eliminira veliki broj neozbiljnih tvrtki i prijava te izravno smanjuje vrijeme potrebno za evaluaciju. Na takav način također postoji rizik malog negativnog imidža (npr. nezadovoljstvo mikro poduzeća i start upa koji, napokon, imaju natječaje gdje su samo oni prihvatljivi), ali na kraju se dobije kvalitetno proveden natječaj, veliki broj kvalitetnih projekta, a kao dodatna vrijednost, povećava se mogućnost da svi prijavljeni kvalitetni projekti budu financirani.
Konačno, zaključio bih da najbrži prst nije i ne može biti optimalno rješenje za velike i ozbiljne natječaje. Zbog tehnološke ovisnosti postoje veliki rizici u prijavi, a nema izravne odgovornosti ni internet providera ni upravitelja sustava putem kojeg se predaju projekti, a najmanje tvornice osobnih računala koji se koriste za predaju u deadline-u koji definira ima li tvrtka šanse povući bespovratna sredstva. Dakle, najbrži prst, da, ali više kao iznimka nego kao pravilo.
Ovaj članak u okviru rubrike “Razgovor s konzultantom” piše Marino Bezmalinović, stariji konzultant u društvima UHY Savjetovanje i STech akcelerator.
